Povratak Dejana Maruna (epizoda 4)

Fryderyk gotovo da nije spavao sljedeća dva dana. Što se subota više približavala bio je sve nervozniji i sve razdražljiviji. Nije mogao vjerovati kakvim se trikovima služe hrvatske vlasti ne bi li izvukle bog zna što od jednog građanina Europske unije. U Poljskoj te državni službenici zasigurno ne bi zaskakali maskirani u izvanzemaljca (Fryderyk je 48 sati nakon epizode u autu bio uvjeren da nije razgovarao s autentičnim predstavnikom nekog drugog planeta, već s nekim činovnikom s bolesnim smislom za humor). I samom mu je sve to već pomalo djelovalo smiješno, ali ona fotografija, dokaz njegovog trgovanja nogometašima s Kavkaza, nije mu dala mira. Nije pet godina krvario po hrvatskim brodogradilištima i valjao se u blatu druge i treće nogometne lige da bi na kraju završio kao sredstvo za potkusurivanje u hrvatskim pregovorima o pristupu Europskoj uniji. Bio je uvjeren da se hrvatske vlasti pokušavaju obračunati s nogometnom mafijom, bila ona stvarna ili samo plod novinarske mašte, a još je bio sigurniju da će učiniti sve kako bi on iz svega toga izašao čistog obraza. Ili, ako ne baš čista obraza, onda slobodne guzice.

 

Kada je u subotu sunce konačno izašlo Fryderyk je odlučio učiniti ono što su zatražili od njega. Barem taj dan. Momčad koju je dobio na papiru izgledala je sasvim ok i nitko mu poslije, bez obzira kako utakmica završi, ništa neće moći prišiti. Kada je to prelomio u sebi kao da mu je ogroman asteroid pao sa srce i odletio u duboki svemir. Dok je išao prema stadionu, Fryderyk se smješkao zamišljajući srčani asteroid kako juri gotovo brzinom svjetlosti prema svemirskom brodu onog travničkog izvanzemljaca. Crk’o dabogda, mene misliš, mrmljao je sebi u bradu.

 

Pripreme za utakmicu protekle su sasvim uobičajeno, a problema nije bilo ni nakon što je svojim momcima izdiktirao sastav. Sigurna pobjeda od 2:0 dodatno je umirila poljskog stručnjaka, koji je u jednom trenutku pomislio da je sve što je doživio prije dva dana bio zapravo plod mašte. Naporna sezona, pritisak navijača, medija i gazde kluba, pa onda ona glupa situacija s krastavcima i makedonskim golmanom, sve se to odrazilo na njegove živce, uvjeravao je samog sebe. Hitno mi treba dobra tura sna, pomislio je i požurio doma.

 

No, kada je otvorio vrata svoga stana i zakoračio u predsoblje, dobro raspoloženje koje mu se na trenutak vratilo isparilo je u djeliću sekunde. U njegovoj omiljenoj fotelji sjedio je nepoznati muškarac četrdesetih godina.

 

– Stigao si – rekao je travničkim naglaskom neznanac. – Drago mi je što si me poslušao i što si pokazao spremnost za suradnju.

 

– Ovo mora prestati! Sada i ovdje!!! – puknuo je konačno Fryderyk. – Tko si ti? Što hoćeš od mene? Ja sam državljanin Europske unije! Prokleti balkanski primitivci, ne možete tako s jednom veličinom kao što sam ja…

 

– Molim te smiri se. Ovo što ću ti sada reći puno je veće i od mene i od tebe. I od Balkana i Europske unije. Za početak da se predstavim. Ja sam Dejan Marun, legendarni nogometaš RNK Iskre (jesi li znao da se klub koji danas vodiš nekada zvao Iskra?). Odigrao sam skoro 500 utakmica u plavome dresu, nastupao sam čak i za hrvatsku reprezentaciju. Vratio sam se jer mislim da je pravo vrijeme, pravo vrijeme da promijenimo cijeli ovaj lažni svijet kojeg smo i mi dio. Jer sve ovo što nas okružuje, ovaj stan, ova zgrada, ovaj grad, nogometni klub… Ništa od toga nije stvarno.

About rolacity